Laurel Brunner raspravlja o rastućoj važnosti eko-označavanja plastičnog otpada u grafičkoj industriji.
Kružna gospodarstva su lijepa i dobra, ali zahtijevaju dijalog na mnogim razinama, ne najmanje između vlada. Hitnost rješavanja plastičnog otpada ilustrirana je u nedavnom izvješću o tome kako je mali grad u Maleziji postao glavno odlagalište plastičnog otpada. Mjesto je zakopano pod 17 000 tona tog otpada. Dio plastike klasificiran je kao čist, a dio nije te se mora obraditi na neki drugi način. Prema Programu Ujedinjenih naroda za okoliš, „U 2015. godini 47 posto plastičnog otpada proizvedenog u svijetu bio je otpad od plastične ambalaže, od čega je polovica došla iz Azije, a Kina je najveći krivac. Međutim, SAD generira najviše otpada od plastične ambalaže po osobi, a slijede Japan i Europska unija.“
Upućuju se pozivi za sustav označavanja kojim bi se razlikovale različite vrste plastičnog otpada za recikliranje. To je razuman početak koji bi osigurao da se plastični otpad pravilno usmjerava, pod pretpostavkom da su uspostavljeni lanci opskrbe za recikliranje i preradu. Problem je što eko-oznake nisu stvarno zaživjele, ni u grafičkoj industriji ni drugdje.
Eko-oznake nisu osobito popularne u mnogim industrijskim sektorima jer se smatraju nametljivima i skupima te ne donose puno koristi. To naravno nije svrha eko-oznake, koja je namijenjena potvrđivanju usklađenosti s određenim skupom ekoloških kriterija i uvjeravanju potrošača. Veliki dio problema je što ne postoji stvarna međunarodna koordinacija programa eko-označavanja koji su brojni i osmišljeni za djelovanje u određenim geografskim područjima. Napori za internacionalizaciju oznaka poput Nordijskog labuda koji potječe iz Skandinavije i njemačkog Plavog anđela u tijeku su već neko vrijeme, ali čini se da ne dosežu daleko, barem ne u grafičkom sektoru. Alternativa je regulacija u nadležnosti vlada. Da bi se eko-oznake doista proširile preko granica, možda je vrijeme za neku vrstu međunarodnog napora za standardizaciju eko-oznaka.
Ako vlade iskreno žele podržati kružna gospodarstva, trebale bi se obratiti diljem geografskih područja kako bi saznale što se može učiniti za podršku lokalnim industrijama i tržištima unutar dogovorenog regulatornog sustava. Postoje mnogi problemi s pokušajem postizanja međunarodno priznatog sustava označavanja i usklađenosti s propisima o okolišu, ali Ujedinjeni narodi su u dobroj poziciji da ga razviju i da navedu nacije da ga usvoje. Alternativno, nacionalne vlade mogle bi početi surađivati s industrijskim sektorima kako bi razvile osnovu za inicijativu koja bi se mogla primijeniti globalno. Možda bi to mogao biti zadatak koji bi Europska unija trebala poduzeti, nakon što se oslobodi dosadnih Britanaca i njihovih polovičnih očekivanja od Brexita.
Izvor: Ovaj članak je nastao u sklopu projekta Verdigris, industrijske inicijative usmjerene na podizanje svijesti o pozitivnom utjecaju tiska na okoliš. Ovaj komentar pomaže tiskarskim tvrtkama da budu u tijeku sa standardima zaštite okoliša i kako ekološki prihvatljivo poslovno upravljanje može pomoći u poboljšanju njihovog profita. Verdigris podržavaju sljedeće tvrtke: Agfa Graphics, Spindrift.click, EFI, FESPA, HP, Kodak, Kornit Digital, Ricoh, Splash PR, Unity Publishing i Xeikon.