Kako inovacije digitalnih inkjet pisača i proizvođača potiču sitotiskače, sažimamo prednosti i nedostatke ove dvije vrlo različite metode.
Kad je riječ o tisku znakova i grafike za prikaze, postoji osnovni izbor između dvije tehnologije tiska, sitotiska i inkjet tiska. I dok je digitalna opcija danas očito postala dominantna tehnologija, sitotisak još uvijek traje, a Fujifilm, na primjer, izvještava o prodaji tinti od otprilike 50-50 između sitotiska i digitalnog tiska. Dakle, čini se da svaka tehnologija ima svoje prednosti, ovisno o primjeni.
Digitalni pisači su najprikladniji za izradu vrlo malih naklada, do jedne kopije, uz ekonomičnu cijenu. Dobar je za brzu obradu poslova, a posebno je dobar za rukovanje aplikacijama s varijabilnim podacima. Postoji izbor različitih vrsta tinti koje su prikladne za širok raspon podloga i različitih primjena, od fleksibilnih vinila poput folija za oblaganje vozila do krutih ploča poput PVC pjenaste jezgre koje su strukturno krute. Digitalni pisači mogu proizvesti širok raspon boja iz CMYK setova tinti, a mnogi nude i svijetlo cijan i svijetlo magenta boju za poboljšanje raspona boja i gradacije pri većim brzinama.
S druge strane, sitotisak je analogni proces. Prvi korak je podijeliti sliku na odvojene boje i stvoriti jedan sitotisak za svaku boju, a zatim se tinta nanosi sloj po sloj kako bi se izgradila cjelovita slika. To omogućuje nanošenje tinte u relativno debelim slojevima kako bi se dobile slike koje su primjetno življe nego kod digitalnog tiska.
Nedostatak je što izrada sitotiska zahtijeva vrijeme i novac, što ga čini skupim za male naklade. No, ova je metoda izuzetno isplativa za izradu većih naklada. Što je naklada dulja, to je niža jedinična cijena svakog artikla. To znači da je sitotisak i dalje održiva opcija za mnoge grafičke primjene poput izložbi u maloprodaji.
No mnogi digitalni dobavljači također mjerkaju pažnju na ovo tržište, pa postoji niz velikih UV inkjet plošnih pisača poput Inca Onset serije ili HP FB10000 koji su također sposobni podnijeti relativno velike naklade. Međutim, nije neuobičajeno pronaći kombinaciju digitalnog i sitotiska, sa specijalnim efektima i bijelim pozadinama proizvedenim na sitotisku i drugim bojama dodanim putem brzog plošnog pisača, pri čemu se svaka tehnologija ističe svojim prednostima, a troškovi tinte se minimiziraju.
Sitotisak je zrela tehnologija pa se malo toga promijenilo u posljednjih nekoliko godina u smislu brzine ispisa, rezolucija i ukupnih mogućnosti. Doista, većina nedavnih promjena boja za sitotisak potaknuta je zakonskim zahtjevima. Tako je, na primjer, N-vinil kaprolaktum ili NVC, monomer koji se često koristi u bojama za sitotisak, nedavno reklasificiran iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga. To će pak značiti da će mnogi dobavljači tinte sada morati preformulirati svoje tinte kako bi izbjegli njegovu upotrebu.
Unatoč tome, James Whitehead, voditelj proizvoda za Fujifilmove tinte za sitotisak i inkjet pisače širokog formata, kaže da Fujifilm još uvijek prodaje puno tinti za sitotisak, ističući: „Postoje kupci tiska koji još uvijek odlučuju se za sitotisak jer im se posebno sviđa zasićenost boja.“
Sarah Kippax, direktorica tvrtke HG Kippax, koja još uvijek proizvodi sitotiskarske strojeve, kaže da se s bojama za sitotisak može postići daleko bolja neprozirnost nego s digitalnim. Dodaje: „Lakše možete tiskati posebne boje poput Asda zelene.“ Također ističe da se sitotisak može puno bolje nositi sa posebnim efektima od digitalnih pisača, objašnjavajući: „Svi efekti, poput reflektirajućih tinti gdje su čestice prevelike i zaglave se u mlaznicama digitalnog stroja.“
Doista, postoji popriličan niz tinti za specijalne efekte za sitotisak, uključujući čak i mirisne tinte koje reagiraju na toplinu ili svjetlost kako bi proizvele efekt poput parfema ili mirisa određene hrane. Također, tinte za sitotisak mogu se koristiti za stvaranje taktilnih efekata.
No sitotisak omogućuje širi raspon efekata, od tvrdih i mekih završnih obrada, pa sve do dubljih grebena, koji su prikladniji za Brailleove efekte. Uz to, sve je češće da inkjet pisači uključuju prozirnu tintu ili lak koji također može proizvesti taktilne efekte, ali to nije toliko izraženo kao kod sitotiska jer se tinte nanose u tanjem sloju.
Međutim, Whitehead kaže da iako je sitotisak u opadanju za grafičku upotrebu, još uvijek se široko koristi u industrijske svrhe. Razlika je u tome što je sitotisak dio proizvodnog procesa gdje može ostvariti niže troškove po jedinici tijekom duljih naklada. To može uključivati primjene poput tiska plastičnih kreditnih kartica, kao i odjeće.
Kippax kaže da je također primijetila porast potražnje za rješenjima sitotiska po mjeri, poput nanošenja premaza na podloške za proizvođača automobilskih motora. Objašnjava: „Nije stvar samo u nanošenju tinte na materijal, već i u tome kako je na najisplativiji način prezentirati stroju, pa moramo pronaći način da je registriramo kako bismo je održali u skladu.“
Dakle, u konačnici, glavna razlika između dvije tehnologije svodi se na duljinu naklada. Digitalni tisak dominira grafičkim tržištem gdje postoji mnogo pojedinačnih i vrlo kratkih naklada. Ali sitotisak i dalje igra ulogu u industrijskoj proizvodnji gdje ga duge proizvodne serije čine isplativim.