Krajem 2022. godine održane su dvije Konferencije stranaka (COP): 27 za klimu i 15 za bioraznolikost. Obje su teme različite, vrlo usko isprepletene, s jednim zajedničkim problemom – naš planet je oštećen našim aktivnostima. Rješenja su vrlo jednostavna: manje se baviti onim što uzrokuje problem, a više ga ispravljati.

Oboje su imali i druge zajedničke točke: dogovor da oni koji imaju najveći utjecaj na probleme trebaju kompenzirati one koji su na strani primatelja kako bi im se omogućilo da se prilagode i, do određene mjere, prevladaju ono što im se događa te da izbjegnu da moraju ići istim putem kao mi. Uz to, dogovor da se nešto mora učiniti, s postavljenim ciljevima i zadacima. Za oboje je važan dio ispunjenje svega ovoga, a trenutno se to ne događa. Kao što svaki dobar poslovni čovjek zna, planovi ne postižu ništa – važno je poduzimanje radnji unutar njih.

Što je bilo dogovoreno

Na COP 27 (klima), rasprave o kompenzaciji, o kojoj se raspravlja desetljećima, završile su sporazumom o osiguravanju financiranja za “gubitke i štete” za ranjive zemlje teško pogođene klimatskim katastrofama. Nedostatak toga je što ne postoji čvrsti plan ili detalji, pa čak ni fond – o tome će se raspravljati na COP 28 kasnije ove godine. Financiranje koje je prethodno dogovoreno za pomoć zemljama u razvoju da krenu putem niske emisije ugljika još uvijek nije na putu da ostvari cilj koji je dospio 2020. godine.

Akademska istraživanja dodala su težinu i objektivnost temi: inicijativa World Weather Attribution (Svjetska vremenska atribucija) suradnja je nekoliko sveučilišta diljem svijeta, osnovana za analizu ekstremnih vremenskih događaja i određivanje doprinosa klimatskih promjena. To bi moglo pomoći napretku, ali kako je upozorio američki izaslanik za klimu John Kerry, potreban je hitan odgovor bogatih zemalja. „Kronološki sam bilježio sve veću frustraciju i ljutnju otočnih država i ranjivih zemalja te malih afričkih nacija i drugih diljem svijeta koji se osjećaju žrtvama činjenice da su zanemariva komponenta emisija“, rekao je. „Ipak [oni] plaćaju vrlo visoku cijenu. Sedamnaest od 20 zemalja svijeta koje su klimatskom krizom najviše pogođene nalaze se u Africi, a ipak 48 subsaharskih zemalja ukupno čini 0,55% svih emisija.“

Što se tiče planova za poboljšanje, oni trenutno nisu na putu da zadrže zagrijavanje ispod 1,5°C, čak i kad bi se svi proveli – postoji praktičan vodič o tome gdje se nalazimo na https://climateactiontracker.org.

Čini se da su neka obećanja zaboravljena: na primjer, iako je 145 zemalja obećalo zaustaviti deforestaciju do 2030., samo se njih 26 pridružilo partnerstvu uspostavljenom na COP27. Ali postoji nada, s novoizabranim brazilskim predsjednikom koji se obvezao preokrenuti uništavanje amazonske šume, donošenjem Zakona o smanjenju inflacije u SAD-u s paketom klimatskih ulaganja od 369 milijardi dolara i privremenim sporazumom o novom klimatskom zakonodavstvu u Europi, među budućim mjerama.

Na COP 15 (bioraznolikost) dogovoren je vrlo obećavajući sporazum o zaštiti 30% svjetskog kopna i mora do 2030. godine, uz financiranje za njegovu provedbu. To zvuči divno, osim što od Aichi ciljeva, dogovorenih na COP10, nijedan nije u potpunosti ostvaren; kao i kod klimatskih sporazuma, priča je o vrlo lijepim obećanjima, ali se moraju ispuniti i moraju se osigurati sredstva.

Ljudska bića kontroliraju većinu naše kopnene mase bez leda, mijenjajući staništa: ograničavajući područja za ishranu, donoseći svjetlost noću koja mijenja obrasce hranjenja i parenja noćnih stvorenja, mijenjajući strukturu tla i zagađujući zrak i vodu, kao i namjerno uništavajući ‘štetočine’. Divlje životinje se gube – od svih insekata koji su nekada hranili ptice (i koji su se nekada prskali po vjetrobranskim staklima tijekom vožnje – jeste li primijetili koliko čišće vaše vjetrobransko staklo ostaje na dugim putovanjima?), svih oprašivača, svih gmizavaca u tlu koji dodaju hranjive tvari i održavaju strukturu, do većih stvorenja. Vrijedno bilje nestaje. A klimatske promjene tome doprinose, opterećujući život i mijenjajući druge obrasce u ciklusu života, uz sve ostale probleme koje donose.

Zbog svega toga još je važnije da tvrtke i pojedinci poduzmu sve što mogu, umjesto da to prepuste samo službenim čelnicima – tvrtke ne mogu postići sve, ali se mnogo toga može učiniti i za klimu i za bioraznolikost na pojedinačnim lokacijama i pažljivim odabirom kamo idu ulaganja, uključujući mirovine, te politikama nabave. Ciljevi održivog razvoja Ujedinjenih naroda i koncepti poput ekonomije krafni pružaju dobre okvire za rad.

Također možemo dodati svoje glasove zahtjevima upućenim političarima, lokalnim ili drugima. To ne samo da pomaže u poticanju djelovanja za održivost, već su i politike poput onih za poboljšanje energetske sigurnosti povećanjem udjela obnovljivih izvora energije, za smanjenje potražnje za energijom povećanjem pristupa energetski učinkovitoj opremi i učinkovitoj izolaciji te pomoći u njihovom financiranju, za poboljšanje javnog prijevoza te biciklističkih i pješačkih ruta, kako bi manje ljudi trebalo automobil da bi mogli doći na posao, dobre i za mala poduzeća. Veze za bioraznolikost su manje očite, ali i dalje prisutne; njihovo istraživanje može biti zanimljiva hrana za razmišljanje.

Naslovnu sliku je djelo Markusa Spiskea.